Moji Konjići , Berta i Jura...
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sve što ti padne na pamet !!!

23.01.2007., utorak

HM...

Moja mi je draga prijateljica predala ovu štafetu iz ne znam kojeg razloga, vjerojatno da me malo usosi. Ali kao što znamo...što se mora nije teško!!! Pa evo da i ja pokušam...

1.Ko mala sam voljela smišljati pjesmice na svom nekom izmišljenom jeziku i ljudi koji me nebi pozorno slušali mislili bi da sam jako nadareno malo dijete. No... to ipak nije tako :)

2.Jednom sam u gostima kod neke strine ili tete (ne znam više)strgala jednu lutku dok nitko nije vidio i kako bi to zakamuflirala zagurala sam lutku u ormar pun robe.naughty

3.Jednoj sam svojoj prijateljici napisala neko ljubavno pismo koje joj je kao poslao neki dečko (tajni obožavatelj) i ona je u to zaista povjerovala.smijeh

4.Dok sam bila mala voljela sam sjediti na balkonu na svom 7 katu i ljude koji su dole prolazili gađati raznim povrćem i voćem. Bilo mi je zabavno kad su ljudi zbunjeno gledali , a nisu znali odkud im je to palodead

5.Moja je želja napraviti tetovažu srca probodenog strijelom , a na kojem dijelu tijela .....zaista nije bitnoparty

Ima toga još ali za javnost je dovoljno. Štafetu predajem svojim dragim prijateljicama:
Heleni
Luciji

- 21:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.01.2007., ponedjeljak

Zanimljiva pričica...

PRIČA O ČOVJEKU I PSU

Hodali cestom čovjek i njegov pas. Uživali oni u svom druženju, kao i ljepoti prirode, sve dok čovjek odjednom ne shvati kako su mrtvi. Sjeti se vlastitog umiranja, ali i toga da je i njegov vjerni pas odmah nakon toga umro od tuge. Pitao se kuda li ih vodi ta cesta. Nakon nekog vremena dođu do prekrasnog kamenog ulaza u dvorište kuće koja je bila od čistog zlata. Upute se k vratima, ali odjednom se pojavi neki čovjek ispred njih.
- Oprostite, gdje smo ja i moj pas? upita umrli došljak.
- Ovo je raj, gospodine, odgovori čovjek na vratima.
- Oh, baš dobro! Imate li malo vode, dugo već hodamo.
- Naravno, gospodine. Samo uđite.
Čovjek krene u dvorište, kad ga vratar zaustavi. – Žao mi je, gospodine, ali psi ne mogu unutra. Došljak se zamisli trenutak, prisjeti se svih onih godina pseće vjernosti i vrati na cestu. On i njegov pas nastave hodati.
Nakon nekog vremena ugledaju ponovno ulaz u dvorište, ovog puta bez ograde i vrata. Odmah pored kuće sjedio je neki čovjek čitajući knjigu.
- Oprostite, imate li vode? upita umrli došljak.
- Da, evo ovdje, gospodine. Poslužite se.
- A, može li i moj pas ući napiti se vode? nastavi zapitkivati došljak.
- Naravno, sva žedna bića ovdje su dobrodošla. Ovo je raj, gospodine.
- Kako raj? Pa, raj je bio ono zlatno mjesto malo prije, u koje nije životinjama dopušteno ulaziti.
- A, ne gospodine, reče čovjek koji je čitao knjigu. Ono nije raj, nego pakao.
- Pa, ako je pakao, kako to da se ne ljutite što se lažno predstavljaju vašim imenom?
- Zašto bismo se ljutili, pa to je dobar način da kod njih završe oni koji su sposobni svoje najbolje prijatelje ostaviti žedne na cesti.

- 13:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.01.2007., ponedjeljak

Shar Pei- najslađi pasovi na svijetu...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

U ove sam se psiće doslovno zaljubila , pa im posvečujem ovaj postić tako da i vi saznate ponešto o njima...(poduži je post ,ali ko voli nek izvoli...)

Ova rasa postoji u Kini već stoljećima. Prije više od 2000 godina Shar Pei-e su držali farmeri u selima južnih provincija koje su se graničile sa Južnim Kineskim Morem. Iako je Shar Pei uglavnom služio kao čuvar kuce i imanja svoga vlasnika, oni su također korišteni kao čuvari stoke od kradljivaca i kao lovci na divljač poput veprova. Selektivno uzgajani radi svoje inteligencije, snage i ratnički mrkog pogleda (meni je taj pogled sladak i blag ), pojava Shar Pei pomagala je i u protjerivanju lopova protiv kojih su farmeri bili u vječitom ratu.

Selo Dai Lek, u južnoj kineskoj Kwantung provinciji bilo je nekada poznato kao kockarski raj. Klađenje u borbama pasa bilo je popularni način traćenja vremena, a Shar Pei postao je favorit u kladionicama. Iako su imali snagu, izdržljivost, otpornost i odlučnost, davan im je alkohol i drugi stimulansi prije borbi. Na sreću po ovu rasu, neke pristalice borbi pasa donijeli su sa zapada mastiffe, bulldoge i druge slične rase. Ovi psi korišteni su zbog izopačenog temperamenta i da bi ukrštanjem kao produkt dobili veće, jace i agresivnije pse. Prirodni Shar Pei vise nije bio interesantan u borbama. Kako vise nije bilo potražnje za njim, ova rasa je zanemarena sto je rezultiralo da je broj Shar Pei-a bio u naglom opadanju.

Komunistički režim u Kini zadao je gotovo posljednji udarac ovoj rasi kada je nametnuo ogromne poreze na pse 1940. godine. Samo ekstremno bogati ljudi mogli su sebi priuštiti pseće društvo. Psi su bili deklarirani kao dekadentni, buržoazijski luksuz, a uzgoj pasa postao je zabranjen.

Kao rezultat ovih pritisaka, desilo se da je u 1950-tim ostalo samo nekoliko primjeraka Shar Peia dinastije Han. Odgajivači i ljubitelji životinja u Makau i Hong Kongu bili su u stanju spasiti i zaštititi tek nekoliko slučajnih primjeraka, no rasa je bila na rubu izumiranja.

Koliko blizu su bili ovi psi da izgube borbu za opstanak, objavljeno je u časopisu "Dogs" svibnja 1971. godine. Ovaj broj imao je članak o rijetkim rasama uključujući i sliku Shar Pei-a opisanog sa: "vjerojatno posljednji primjerak rase". Članak je bio vrlo blizu istini i da ovaj list nije slučajno pao u ruke gospodina Matgo Law-a u Hong Kongu, Shar Pei bi bio zauvijek izgubljen.

Matgo Law, mladi, energični Hong Kongski uzgajivač pasa posjedovao je nekoliko Shar Pei-a. On i gospodin Chung Ching, drugi uzgajivač, već su gajili u sebi ideju o operaciji spašavanja ove rase. Oni su se plasili da bi Hong Kong jednog dana mogao postati dio Narodne Republike Kine, te da bi operacija unistenja pasa mogla biti ponovljena u Hong Kongu. Sve je izgledalo beznadežno, dok gospodinu Law-u, čitajući članak iz časopisa "Dogs" nije sinula ideja.

Sa tipičnim Hong Kongskim smislom za inteligentno planiranje i još bolju izvedbu, Matgo Law napisao je pismo i poslao ga Margaret Fansworth, editorki casopisa "Dogs". U svom pismu Law je opisao njihove planove i dodao slike nekoliko Shar Pei-a koje su oni bili u mogućnosti spasiti. Završio je pismo vapajem za pomoć i suradnju od strane USA zainteresiranih uzgajivača.

Publikacija ovog pisma u travnju 1973. lansirala je Shar Pei-a daleko od izumiranja i mogućeg pomilovanja, ka zvijezdama . Vise od 200 pisama nestrpljivih budućih vlasnika pristiglo je na adresu časopisa, no samo mali broj sretnika dobio je štene par mjeseci poslije objavljivanja članka.

Matgo Law uspio je pronaći još nekoliko pasa u Makau i Taivanu, te su Američki entuzijasti počeli dobivati štenad od njega. U roku od nekoliko godina Shar Pei je mogao zaboraviti na samrtni oproštaj. Uzgajivacnice su postojale sirom Amerike, a danas je ta rasa voljena i uzgajana sirom svijeta.

Kada su ga veterinari vidjeli po prvi put, ocjenjivali su ga kao divlje, egzotično stvorenje. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog interesa čitatelja, veterinarski časopisi objavljivali su nešto o njima u gotovo svakom broju, odajući utisak na taj način da je ovo rasa sa mnogo problema sa zdravljem i ponašanjem. Bilo je interesantno pisati o nečemu novom, a ne ponavljati priće o istim rasama, kao godinama unazad.

I na kraju još jedna zanimljivost, 1978. godine, Shar Pei je u Guinusovoj Knjizi Rekorda imao neslavno prvo mjesto kao najrjeđa rasa pasa.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


- 15:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

I još koja pričica...


•Davno, davno u vrijeme dok je još rat harao ovim prostorima i kad je bijeg od ludila i mržnje mnogima bio jedini spas, dogodila se i ova priča. • Nisam više siguran, no pričali su da je stigla iz ratom razrušenog Sarajeva. Njen životni poziv bili su nastupi na modnim revijama, a za sve nas zauvijek će ostati zagonetka zašto je kupila psa.
•Sjećam se i da sam sa zgražanjem gledao kako se to, naizgled krhko i nježno stvorenje, odjednom pretvara u zvijer i kako ju i sitan neposluh, tri mjeseca stare ženke dalmatinera, može natjerati da zaboravi na sve obzire, koje bi svaki od nas ljudi, u odnosu prema psima morao imati.
•I kao kroz maglu pamtim dizanje njene ruke, zamah vodilicom i bolno cviljenje malenog šteneta. Njeno je lice bilo nalik na masku i ništa je nije moglo spriječiti da još jednom udari štene. A zatim bi opet podigla ruku...
•Tog trenutka bio sam već vrlo blizu nje, i uhvatio je za ruku zaustavivši i spriječivši slijedeći udarac. Zgranuto se okrenula i pogledala me u oči. Koliko je taj pogled trajao ne bih vam znao reći, no znam da sam joj rekao: "Ništa nećeš postići ukoliko je ubiješ. Psi se ne odgajaju batinama već ljubavlju."
•Pamtim još i da je zgrabila štene, prkosno se okrenula i otišla.
•Kad sam je prvi put ugledao, nisam mogao vjerovati svojim očima. U šetnju s mladom ženkom dalmatinera, ona je krenula obučena u odjeću s modne revije. Krznena bunda, minica, čipkaste čarape i naravno, visoke pete.
•No u to jesensko doba park u kojem smo mi, obični vlasnici pasa, uživali u druženju sa svojim ljubimcima, više je sličio blatnoj kaljuži, nego mjestu održavanja modne revije. Svemu tome treba pridodati i činjenicu da mladi psi tek pristigli od uzgajivača, često nisu najbolje upučeni u osnovna pravila ponašanja i da misle da skakanje po vlasniku i ostavljanje blatnih otisaka šapa po njegovoj odjeći u suštini i nije velika pogreška.
•Sve ostalo najvjerojatnije možete zamisliti i sami.
•No teško da možete zamisliti koliko je udaraca jadno štene primilo zbog toga što je uprljalo njenu odjeću.
•I naravno, nije mi se dopala. Možda će se netko od vas i naljutiti, no ja ne volim ni ljude koje misle da se psi mogu odgajati batinama, a ni muškarce koji tuku žene.
•No njihove neprilike su se nastavljale. Zaigrana mlada stvorenja, poput te mlade ženke dalmatinera, vrlo često znaju u igri zaboraviti na vlasnika ili ne poslušati njegovu naredbu, no ovaj slučaj u sebi je imao nešto posebno.
•Ponašanje mlade dalmatinerke u tolikoj mjeri je odstupalo od nekakvih uobičajnih načina ponašanja mladog psa prema vlasniku, da sam se bez obzira na ne simpatije koje sam osjećao prema njenoj vlasnici, istinski zainteresirao.
•Činjenica su ukazivale da u normalnim okolnostima njihov odnos i nije bio tako grozan, nekakvo uzajamno uvažavanje je ipak postojalo, no u trenutku kad bi se ženka dalmatinera udaljila na nekoliko metara od vlasnice, nikakva dozivanja više ju nisu mogla omesti. Cijeli svijet je iznenada postajao njen, a veseli trk nije moglo prekinuti ni sve urlanje, vrištanje, buka i prijetnje kojim ju je njena vlasnica pokušavala prizvati.
•U trenutku kad je napokon uspjela skrenuti pažnju svog psa i uhvatiti je, kroz glavu mi je iznenada prošlo jedino moguće rješenje.
•Prišao sam joj i rekao:" Nemojte se ljutiti, no promatram vas već nekoliko dana i vidim kakve probleme imate. Nisam siguran, no rekao bih da vaše štene dalmatinera ima problem sa sluhom. Mislim da ona ili ne čuje ili čuje vrlo loše".
•Sa zanimanjem me pogledala, no samo na trenutak, drugi tren u njenoj glavi odigrao se bljesak prepoznavanja, pa to je onaj od prije nekoliko dana !
•Uhvativši štene, opet se okrenula i otišla.
•Nastavak te priče saznao sam tek kroz nekoliko dana. Moje riječi ipak su doprijele do njenih moždanih vijuga, te je već sutradan posjetila veterinara.
•Ispitivanja su pokazala da su moje slutnje bila ispravne. Štene dalmatinera čulo je samo one vrlo glasne zvukove, sve ostalo bilo je samo odjek tišine.
•Naravno da buduća zvijezda modnih revija uz sve svoje savršenstvo nije mogla sebi dozvoliti prisutnost hendikepiranog psa. Zaboga, pa ljudi bi je sažalijevali, a ona je željela da joj se dive.
•Štene dalmatinera je po kratkom postupku vračeno uzgajivaču, koji ju je nakon nekoliko neuspješnih pokušaja udomljavanja jednostavno dao eutanizirati.
•Naravno da smo svi ostali zatečeni, no cijela ta priča najviše se dojmila mog prijatelja Igora. Nakon jedno stotinu puta ponovljenog pitanja "zašto je to učinila", grubo sam ga prekinuo i upitao:
•"Reci ti meni, Igore, da li bi ti uspavao svoga Astora da kojim slučajem otkriješ da je gluh? Naravno da ne bi, glasio je odgovor. A da li bi mogao tek rođeno dijete baciti u kontejner za smeće?" Odgovor je bio vrlo sličan prethodnom. No, na sve to ja sam jednostavno zaključio:" Iz tih i takvih razloga, ja tebe i smatram svojim prijateljem".
•No da cijela priča ne bi odveć tužno završila, reći ću i da poznajem mnogo vlasnika pasa čiji su psi hendikepirani, a koji se, bez obzira na sve, i dalje brinu o njima.
•No, njihov odnos ne bih se usudio proglasiti prijateljstvom.
•To je ipak ljubav !

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- 15:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.01.2007., srijeda

Pa još koja lijepa pričica...

•Priča koju vam želim ispričati događa se malom mjestu Anzija, pokraj Rima i ona je dokaz da psi istinski zaslužuju svu ljubav, koju im mi, ljudi, možemo i moramo podariti.
•Prije nekoliko tjedana upravitelj lokalnog groblja je spazio psa mješanca kako uporno obilazi groblje i povremeno njuškajući, zastaje uz grobnice, koje su odavale da je u njima netko nedavno pokopan. Nakon dužeg traganja, pas se zaustavio kraj jedne grobnice i počeo tužno zavijati.
•Iznenađeni upravitelj svoj je doživljaj ispričao mještanima, a oni su mu rekli da je u grobnici koju obilazi Cipo, pokopan stariji umirovljenik. Obitelj nije imao i jedino društvo i jedini prijatelj godinama mu je bio pas.
•Idućeg jutra Cippo je ponovno došao obići grob svoga vlasnika i stojeći na vrelom suncu iskazivao bol, kakvu samo pas, koji izgubi vlasnika, može osjetiti. Ni vjetar, ni kiša, nisu ga u tome mogli spriječiti. Uvečer bi se iscrpljeno podigao i otišao s groblja, no već iduće jutro opet bi se pojavio.
•Naravno, priča o psu koji satima stoji i zavija nad grobom svog gospodara ubrzo se raširila među mještanima Anzija i mnogi od njih, sažalivši se nad nesretnim psom, počeli su mu donositi hranu i vodu. Prozvali su ga je Cippo, što na talijanskom znači nadgrobni spomenik. Neki su ga pokušali i odvesti sa sobom, no Cippo, iako vrlo prijateljski raspoložen prema ljudima, takvu je ponudu odbio udaljivši se s groblja. Idućeg jutra opet je bio tamo.
•Ta priča traje već mjesecima i Cippo je svojom privrženošću i neizmjernom ljubavlju, koju osjeća prema pokojnom gospodaru, postao simbol tog malog mjesta i turistička atrakcija, jer mnogi, koji ne poznaju pse, ili ih ne poznaju dovoljno, svakodnevno dolaze vidjeti psa, koji u njihovim očima prerasta u vječiti simbol pseće ljubavi prema čovjeku.
•No je li itko od vas pomislio na to što bi se nesretnom Cippu dogodilo da kojim slučajem živi u gradu Zagrebu. Nesretnog psa prvo bi primjetio upravitelj ZOO-vrta gospodin Anić, koji bi odmah, ogorčen time što taj pas vrši nuždu na groblju i rastjeruje divlje životinje, to dojavio novinarki Večernjeg lista Jolandi Rak.
•U sutrašnjem broju tog lista izašao bi članak pod naslovom "PAS MJEŠANAC UZNEMIRUJE MRTVACE", a uz članak bi bila slika rottweilera ili ruskog hrta.
•Onda bi došli koncesionari iz šinteraja i psa bi otpremili u Centar za skrb o kućnim ljubimcima u Dumovcu.
•Tamo bi stradao prilikom čišćenja od glista, a uz njegov leš bi se sa suzama u očima slikali Vesna Pusić i Josip Janeš, u nadi da će im to pomoći prilikom slijedećih lokalnih izbora.
•Sve to svojim bi prisutstvom popratili predsjednici pojedinih humanitarnih udruga, kojima bi zatim, zbog zasluga, Ured za poljoprivredu i šumarstvo povećao dotacije.
•A grob, koji bi nesretni pas obilazio, prekrila bi prašina i zaborav i nitko, nikad ne bi saznao da je taj čovjek jednom imao istinskog i pravog prijatelja

Free Image Hosting at www.ImageShack.us




- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.01.2007., subota

Zanimljive priče...

Pošto sam vidjela da su se neki ljudi našli uvrijeđeni zbog mog zadnjeg posta odlučila sam malo stati sa filozofijom i objaviti par srcedrapajučih priča. A za one koji su se uvrijedili , neću se ispričavati jer me baš boli briga.

Neki ljudi vjeruju da znaju što je ljubav i vrlo je cijene. No, ukoliko im spomenete i pse, oni će spremno ustvrditi da samo ljudi poznaju ljubav, a da su ono što psi osjećaju, samo nagonske reakcije.
No, nitko od njih mi nije znao objasniti gdje se točno nalazi ta granica, koja dijeli ljude od životinja i životinje od ljudi.
I stoga sam vam odlučila ispričati slijedeću priču.

•Diksi je u to vrijeme imao već četrnaest godina što je, priznat ćete, poprilična starost za današnja moderne pase, uzgojene na Hillsovim steroidima.
•No, sve te godine nisu se odveć ocrtavale na njegovom tijelu, te su mnogi često zbunjeno odmahivali glavom kad bi im njegovi vlasnici na pitanje "A koliko on ima godina ?" odgovorili "Sad je u petnaestoj".
•A onda je krenulo onako kako nije trebalo.
•Jednog dana Ivičina je majka pronašla Diksija zgrčenog na tepihu.
•Strah i panika polako su klizili njenim licem dok je nazivala telefonski broj obližnjeg veterinara.
•Stigavši, on ju je nakratko upitao što se dogodilo, a zatim kleknuo pored Diksijevog tijela koje se opiralo podmuklim grčevima i pažljivo ga promatrao.
•Izvadio je iz torbe nekoliko injekcija i užurbano ih ušpricao u Diksijevo tijelo, no nikakvih promjena nije bilo.
•Podigao se i odmahujući glavom rekao:" Ovo su klasični simptomi epilepsije.
•Dao sam mu sredstva koja bi ga trebala smiriti i zaustaviti napade. Smjestite ga na neko mirno i toplo mjesto i nemojte ga uznemiraviti.
•Mir mu je zasad najpotrebniji ".
•Nakon nekoliko sati mirnog ležanja, Diksi je zaista došao k sebi.
•Napadi epilepsije su popustili, no, njegovo tijelo kao da je odjednom postalo svjesno svojih pravih godina.
•Ivičini roditelji netremice su ga promatrali kad je pogrbljenim, staračkim pokretima, s naporom krenuo prema posudi s vodom.
•No, važno je da je živ, pomislili su gledajući ga. Znali su da ih očekuju teški trenutci.
•I zaista, Diksijevo stanje je iz dana u dan postajalo sve teže, napadi su se ponavljali, a njegovo izmućeno tijelo jedva im se opiralo.
•Ja ovo više ne mogu gledati, rekla je Ivičina majka i odlučila Diksija odnijeti k Ivici i tako samu sebe poštedjeti spoznaje da Diksi više nema snage da ustraje u borbi s opakom bolešću
•Donijevši košaru u kojoj je ležalo izmučeno tijelo, shvatila je da Ivica nije kod kuće. Napisala mu kratku poruku s objašnjenjem zašto je Diksi kod njega, nijemo se oprostila s nepomičnim tijelom i tiho zaključala vrata za sobom.
•Zaboravio sam vam ispričati da je Diksi u to vrijeme živio s Ivičinim roditeljima, a Ivica je, da ne iznevjeri obiteljsku tradiciju, sam sebi poklonio žensko štene bull terijera i nazvao je Bebe.
•Ivica je, ušavši u stan, prvo ugledao košaru s nepomičnim tijelom, a kratak pogled na poruku bio mu je dovoljan da shvati.
•No, za njim je ušla i Bebe, što će uvelike izmijeniti daljnji tijek ove priče.
•Odjednom, učinilo mu se da se beživotno Diksijevo tijelo u košari počelo micati. Najprije je to pripisao svojoj mašti, no kad se iz košare začulo učestalo šuškanje, postao je svjestan da se nešto neobično događa.
•Ubrzo zatim primijetio je da su se Diksijeve nosnice počele pokretati, ispočetka tek lagano, no zatim sve brže i brže. Nekoliko trenutaka iza toga, Diksi se opet počeo micati. A onda je neznatno podigao glavu. Toliko da se vrh njegovog nosa pojavio iznad ruba košare.
•Pokreti nosnica postajali su sve brži i brži i gotovo da su sustizali zvuk užurbanih udisaja.
•Zatim se pojavila iznad košare i glava, na kojoj su se jasno ocrtavale mutne i krmežljive oči.
•Odjednom, Diksi se s naporom pridigao i zakoračio preko ruba košare, tijelo mu je bilo napeto, no nekoliko pokreta repom još je više pojačalo Ivičinu zbunjenost.
•I onda je shvatio. Diksi je doslovno ustao iz mrtvih, privučen mirisom kojem ni jedan odrasli mužjak, u ni jednom slučaju, ne može odoljeti.
•Mirisu ženke, koja je spremna za parenje. Naravno, radilo se o njegovoj Bebe.
•Diksi ju je nekoliko puta pokušao zaskočiti, a zatim se umornim korakom uputio prema posudi s hranom i u vrlo kratkom vremenu ispraznio njen sadržaj.
•Pogledom je potražio Bebe i glasno uzdahnuo, a zatim se vratio u košaru i zaspao snom pravednika.
•Sutradan je Ivica odlučio pripaziti na oba psa, jer je Diksiju jedna noć bila dovoljna da povrati svu izgubljenu snagu.
•A dva psa posve su dovoljna za mali stan poput Ivičinog.
•Bar je u ono vrijeme tako mislio.
•Već nakon nekoliko dana postalo je jasno da će Diksi preživjeti.
•Istina, Bebe više nije bila zainteresirana za njegovo društvo, što mu je i nekoliko puta ne baš nježno objasnila, no, njega, kao i većinu muških pasa, to kao da i nije odveć smetalo.
•Napadi epilepsije se nikad više nisu ponovili, a Diksi je, bez većih zdravstvenih problema, proživio još dvije godine i tek onda potpisao predaju.
•Bez obzira što smo se u to vrijeme poznavali i što sam prisustvovao jednom dijelu te priče, Ivica mi je ipak još nekoliko puta prepričao, kako bih je što bolje zapamtio i opisao na portalu.
•Zanimljivo je da o osjećajnosti ili emocionalnom životu naših ljubimaca najčešće govore oni koji ih ne poznaju i da znanost nerado govori o tome, osim kao o sentimentalnoj zabludi.
•A svatko od nas, vlasnika pasa, mogao bi ispričati bar jednu priču, koja dokazuje da su i psi sposobni osjetiti bol, veselje, tugu, ljubav i prijateljstvo.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us









- 12:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Zezancija

A sada da vidimo stanje ...
Free Website Counter
Free Website Counter

NINA BADRIĆ - ČAROBNO JUTRO

Što je to, tako snažno da pogledaš
Možda znak da si čovjek kojeg želim kraj sebe
Jedna iskra je dovoljna da zapali vatru da ispustim glas

Nježno ljubiš mi vrat kao stranac u noči
iz mog sna

Obečaj mi da smo život ti i ja
Jedna olujna noč mokra sva od dodira
U meni sve gori pod rukama tvojim
Ja umirem sad ooooh

Obečaj mi da smo snaga valova
Podivljali žar na vrelim usnama
To čarobno jutro u očima mojim
Kad tvoja sam sva

Prije tebe tuge su me stoput slomile
Voljela sam druge, u njima tražila sam te
Ne daj me, više nikad nikome,
Cijeli život čekam slomljenog srca da suze mi
Obrises sve

VESNA PISAROVIĆ
Da Znas

Danima vec se nismo vidjeli
a tvoje prijatelje ne pitam,
ne zelim priznati da ne znam
sto se s nama to zbilo za tren.

Svake se noci tiho pomolim,
sa zeljom da te sutra ugledam
i sve bih dala da si sa mnom
da te dotaknem samo na tren.

Da znas, da znas kako
pogled me tvoj jos boli.
Da znas kako srce te moje voli.
Da znas kako tuzna sam bez tebe.
Da znas uvijek bio bi kraj mene.
Da znas kol’ko suza sam isplakala.
Da znas i da nisam se pokajala.
Da znas kako tuzna sam bez tebe.
Da znas uvijek bio bi tu.

U mome sjecanju
pocinje sve od ovog proljeca
i ova tuga koju osjecam
slomit ce srce na pola
za tren.

U mom zivotu barem
kratko duso bio si sve
i kako vrijeme ide
vidim da mi ne ide
jer kud god krenem,
kud god podjem
samo za tebe znam,
priznajem od tog dana sebi
ja ne pripadam.

Kao u nekom filmu cijeli
moj se srusio svijet
i cekam da se nesto
desi cekam preokret
jer kud god krenem,
kud god podjem
samo za tebe znam.

Ne zelim biti sama zelim
samo tebi ja da pripadam.
K’o sto se pripada po prvi put
reci da nije bilo uzalud
da tvoja ljubav jos traje bar tren...
ANKETICA
Što mislite o ovom blogu ?
Užas, to niš ne valja...
Pa, dosadan je
Ok je
Super, samo nastavi tako ...
  
Free polls from Pollhost.com


O čemu biste željeli čitati na ovom blogu...
O ljubavi (pjesme, porukice...)
O zanimljivostima iz svakodnevnog života
O misterioznim događajima
O životinjama
O svemu pomalo, kao i do sada
Free polls from Pollhost.com